Manje od jedan odsto obradivih oranica u Srbiji svake treće ili četvrte godine korisnici prihranjuju stajnjakom, što ozbiljno umanjuje kvalitet i vodi ka nestašici humusa najvažnijeg dela zemljišta.
Više od dve decenije traje stručna rasprava o tome šta ostaviti, a šta odneti sa njiva, za ogrev ili za ishranu stoke. Događa se da neki ratari spaljuju žetvene ostatke, što je velika šteta i kršenje propisa o zaštiti od požara. Ove sezone paljevina na našim njivama je bilo najmanje za poslednjih pola veka. Proizvodnjom i korišćenjem savremenih mašina za sakupljanje i obradu razne vrsta slame, kukuruzovine, suncokretove stabljike sve manje ovih ostataka ratari zadržavaju na njivama. Oni koji nemaju drugih potreba osim za grejanje i ishranu stoke na oranicama ostavljaju biomasu nakon skidanja useva. Još uvek naše njive nisu sasvim bez neophodnih minerala – kalijuma i fosfora. Azota je najviše u zrnu koje završava u preradi, pa je upotreba ovog minerala i najveći trošak za proizvođače.
Stručnjaci iz poljoprivredne proizvodnje i energetičari tvrde da u Srbiji nakon skidanja useva, na površini od 3,4 miliona hektara ostane više od 12 miliona tona biomase u različitim oblicima i različitog porekla, kao i sa različitom količinom mineralnih materija i vlage. Nije moguće u potpunosti sabrati svu biomasu koja ostaje na njivama, ali to ostajanje i nije šteta, jer ti ostaci zaoravanjem i raspadanjem popravljaju strukturu tla. Masa koja se koristi kao slama ili stočna hrana ista je po količini sa potrošnjom biomase za toplotnu energiju. Međutim, ta upotreba ne prelazi pet miliona tona biomase, pokazalo je istraživanje koje je sprovelo Udruženje „Agroprofit” u saradnji sa poljoprivrednim stručnim službama u Srbiji. Istraživanja su pokazala da se stajnjak sve manje koristi na njivama i da gazdinstva odmeravaju visinu troškova za upotrebu ovog korisnog đubriva, poredeći to sa cenom mineralnih đubriva. Gazdinstva stajnjak odnose na njive, šire ga uglavnom mašinski, ali ne i istog dana kada ga iznose i uglavnom ga zaoravaju kada za to uhvate vreme, što utiče na gubljenje količine azota.
Zakon o poljoprivrednom zemljištu se obilato krši zbog nepreciznosti, ali i odsustva kontrole i poslovnog morala kada je reč o zakupu državnih oranica. Događalo se da zakupci državne zemlje dve godine uzastopno seju repu na istim parcelama i da za to ne odgovaraju, jer u Zakonu nije naveden plodored za setve različitih biljaka. U postojećem zakonu nije razrađena ni sadržina knjige polja, o kojoj se već 10 godina govori kao o kontrolnom papiru i radnoj obavezi gazdinstava, inspekcijskih i savetodavnih službi. Prošle godine Ministarstvo poljoprivrede je najavilo donošenje novog zakona sa ovom temom.
