Publicista Radivoj Dabić je rekao da je nekažnjavanje Hrvatske za učinjena zlodela u Prvom svetskom ratu, uslovilo ponavljanje zločina četrdesetih i devedesetih godina.
Zločini hrvatskih jedinica u toku Prvog svetskog rata dobro su poznati, kako u Srbiji, tako i u Hrvatskoj, ali se preko toga ćutke prelazilo. Područje na kome je operisala takozvana Vražja divizija, koju su činili Hrvati, najteže je stradalo u Prvom svetskom ratu. Svedočenja pripadnika pojedinih jedinica srpske vojske govore o tome kako su nailazili na zaklanu decu od strane vojnika koji su govorili hrvatskim, tj. u to vreme, očevici su taj jezik nazivali srpskim. Upitali smo publicistu Radivoja Dabića da li se Srbija potrudila da bar otrgne od zaborava ovakve i slične priče i je li iko za takve zločine pozvan na odgovornost.
Dr Slavko Pavičić u knjizi „Hrvatska vojna i ratna povjest i Prvi svjetski rat“, koja je objavljena 1943. godine, piše da je „najhrvatskija“ vojna jedinica bio 13. zagrebački korpus, a najelitnija formacija 42. domobranska divizija, nazvana „vražjom“, te da je u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini mobilisano najmanje 500.000 vojnika. Pripadnici tih jedinica upadali su u sela i isterivali iz kuća čitave porodice, ne obazirući se na uzrast, da bi ih vezane konopcima gonili ispred sebe, kao živi zaštitni zid, u nastupanju prema položajima srpske vojske. Iz sela Lešnice, u ovim „zaštitnim zidovima“ nalazile su se i žene sa decom koja još nisu prohodala. O ovim zločinima svedočili su dopisnik pariskog „Ilustrasiona“ Anri Barbi i čuveni američki novinar Džon Rid. I posle rata, stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Beograd je im je oprostio i pružio ruku za istorijsko pomirenje. Publicista Radivoj Dabić naglasio je važnost kažnjavanja odgovornih za zločine jer se u suprotnom stvara mogućnost da se ti zločini ponove, kao što se dogodilo četrdesetih, a kasnije i devedesetih godina.
