Zaoravanje žetvenih ostataka biljne proizvodnje ima niz prednosti: biljni ostaci se uključuju u proces kruženja organske materije u zemljištu, stimuliše se biološka aktivnost zemljišta i pozitivno utiče na strukturu i vodno-vazdušne i toplotne osobine zemljišta.
U svim granama biljne proizvodnje posle žetve ostaju korenovi i nadzemni žetveni ostaci. Na gazdinstvima koja nemaju stoke, slama, kukuruzovina i ostaci drugih biljnih vrsta ostaju kao sporedni proizvodi. Ovi sporedni proizvodi biljne proizvodnje mogu se iskoristiti na više načina: kao stočna hrana neposredno ili u prerađenom i oplemenjenom obliku, kao sirovina za dobijanje celuloze, papira, iverice i sl., kao prostirka u stočarstvu, kao sirovina za spremanje veštačkog stajnjaka i komposta i neposrednim uključivanjem u procesu korišćenja organske materije zaoravanjem u zemljište. Ako se sporedni proizvodi ne odnose sa njive i ne koriste u stočarstvu ili na drugi način, oni predstavljaju stvarni „višak“ proizvoda na njivi, kojih se treba na neki način rešiti i osloboditi površinu za blagovremenu obradu zemljišta za naredni usev. Zaoravanje žetvenih ostataka biljne proizvodnje ima niz prednosti. Zaoravanjem se biljni ostaci uključuju u proces kruženja organske materije u zemljištu, stimuliše se biološka aktivnost zemljišta i pozitivno utiče na strukturu i vodno-vazdušne i toplotne osobine zemljišta. Pored toga, na teškom zemljištu organski ostaci poboljšavaju internu dreniranost u sloju u koji su uneti.
Količina žetvenih ostataka u intenzivnoj biljnoj proizvodnji je dosta značajna i zavisi od biljne vrste, sorte, kao i od vremenskih uslova pojedinih godina. Kod ozime pšenice količina slame je 5-7 t/ha, kod kukuruza 8-12 t/ha, kod suncokreta 4-6 t/ha, kod soje 3.5-5 t/ha, kod šećerne repe 40-60 t/ha. Vrednost žetvenih ostataka zavisi od sadržaja hraniva i od odnosa ugljenika prema azotu i količini celuloze i lignina. Ni količina ni sadržaj organskih sastojaka, a ni sadržaj hraniva nije isti kod različitih biljnih ostataka. Odnos ugljenika i azota najširi je u slami strnih žita 50-150:1, kod pšenice 75:1, kukuruza 50-60:1, suncokreta 40-50:1, kod lucerke 14:1. Taj odnos u zrelom stajnjaku je 20:1, a u trajnom humusu oko 10:1.
Zaoravanjem žetvenih ostataka sa širokim odnosom ugljenika i azota može se u toku njihovog razlaganja očekivati tzv. „azotna depresija“, zbog smanjenja nitratnog azota zemljišta i njegovog ugrađivanja u tela mikroorganizama. Može da se javi i nedostatak drugih hraniva, ali je on takvog obima da se može zanemariti. Za eliminisanje azotne depresije – pored redovnog đubrenja azotom – preporučuje se dodavanje azota do 0,7 kg na 100 kg suve biljne mase. Pre zaoravanja, biljne ostatke treba isitniti radi lakšeg i ravnomernijeg unošenja u zemljište. Pored sitnilica raznih konstrukcija danas postoje i adapteri, koji se montiraju na kombajn, pa se sa žetvom ovi ostaci seckaju i ravnomerno rasturaju po njivi. Iseckani biljni ostaci se zaoravaju raoničnim plugovima. Druga oruđa su manje podesna za unošenje biljnih ostataka u zemljište. Biljni ostaci i kada su isitnjeni prave teškoće pri oranju. Zato se njihovo zaoravanje vrši sa plugovima koji na plužnoj dasci imaju posebne dodatke koji olakšavaju zaoravanje.
Vreme zaoravanja zavisi od vremena žetve odnosno berbe. U principu biljni ostaci mogu da ostanu duže na njivi, jer delimično omekšaju i lakše se zaoravaju. Period zadržavanja žetvenih ostataka na površini zemljišta zavisi od dužine vremenskog perioda između žetve i osnovne obrade za sledeći usev. Dubina zaoravanja mora biti podešena prema količini organske mase, koja treba da se zaore. Slama i slični biljni ostaci mogu se kvalitetno zaoravati do 20 cm dubine, a za zaoravanje kukuruzovine zbog veće i žilave mase, potrebna je veća dubina, najčešće 25-30 cm.
